Faribo · 20. Nov 2026. · Native kolumne 20
Jedna uobičajena jutarnja vožnja do vrtića i nazad. Dan obasjan suncem posle nekoliko kišnih, dosadnih i mučnih dana, previše izgubljenih sati zbog gužvi i kolona po glavnom gradu.
Približavam se semaforu, tu negde oko Otona Župančića.
Crveno.
Ispred mene u redu lep auto. Belo-plavi, naravno policijski. Kao iz slika i dečjih igračaka. Što bi rekla Vladanka neka, đip. Micubiši Pajero. Možda u nekom narednom životu nešto slično i ja budem vozio. Ne policijski, već civilni naravno. Da se razumemo, još nisam odustao od tih planova ni u ovom životu, ali tako je to sada.
Iznenada policijskom automobilu koji stoji na semaforu prilazi čovek sa novčanikom u rukama. Kucka im na prozor, pa onda nešto govori. Objašnjava im da ga je našao i pokušava da im ga da u ruke. Jednom, drugi put. Svaki put vraća ruku jer očigledno suvozač neće da ga uzme. Čovek u neverici nešto objašnjava, ali za džabe. Pali se zeleno i naši vredni milicajci, zvani policijaci, kreću kao da se ništa nije dogodilo. Ko to sme iz tog plebsa da ih cima, bre?
Prevrće džepove. Jednom, pa opet. U sekundi shvata da je izgubio novčanik. Ali gde? Već je imao dva parkiranja, dve ustanove, banka. Pekara. I već je 20 minuta u vožnji. Novčanik nije dugme. Kartice. Nije imao previše novca. Ali dokumenta. Saobraćajna. Vozačka. Lična karta. Kartice. Banka. Užas. Redovi. Zakazivanja. Da li se vratiti i tražiti novčanik ili odmah u MUP, banke, i pokušati smanjiti potencijalnu štetu?
Izlazi iz auta i kreće put banke. Ugleda novčanik pored automobila. Nije njegov. Podiže ga. Shvata ko je on i shvata da je normalno da taj novčanik što pre dođe do vlasnika. Ljudski, pošteno.
Fer.
To bi voleo i on da se desi kod nekog drugog nalazača, npr. njegovog novčanika. Ali kako doći do vlasnika? Razmišlja. Nema previše vremena. Žuri. Obaveze. Posao.
Kako da zna da se vlasnik neće naljutiti jer možda je neko pre njega našao isti i opelješio novac. Možda jeste, možda nije.
Dilema.
Da li da ga ostavi i nastavi sa svojih mali milion obaveza? Ipak će nešto pokušati. I opa. Malo sportske sreće. Ugleda policijski auto koji stoji na semaforu. Bravo, spas za sve nas.
Evo rešenja!
Prilazi, kuca na prozor i ugleda tri zombirana policijska službenika. Dvojica ošišani do glave. Mrzovoljni. Nisu se naspavali. Traume od ćacilenda, gde su kao mlađi morali da imaju i noćne smene. Džaba dnevnice. Nije im to dovoljno.
U neverici im pojašnjava šta se dogodilo i da oni pokušaju da nađu vlasnika. Lakše će to. Brže će to. Shvata da je naišao na zid. Ćacilend. Uniforma policije ne znači ono što je on u duši želeo da bude. Da to budu službenici narodu. Da pomažu narodu. Da učine lakšim i bezbednijim svakodnevni život običnih ljudi i svih drugih koji misle da nisu obični.
Razočarenje.
Kratka neverica.
Povlači novčanik i gleda džip koji se u blagom kasu udaljava jer se upalilo zeleno na semaforu.
Naći će plan. Zna da je to reka bez povratka i da sada on mora sve, ali pokušaće. Jer voleo bi da to i neko drugi pokuša kada bi on bio vlasnik tog novčanika.
Neko mu kucka na prozor. Neki plebs. Otvara prozor. Gleda plebsa sa nekim predmetom — deluje kao novčanik — koji pokušava da mu približi. Sluša ga kao. Ne kapira iz prve. Ukapira iz druge. Govori sebi negde u bradu bez mimike:
— Ej, bre, plebsu. Ja sam bre u đipu (ne džipu) Pajero. Na važnom svakodnevnom mlaćenju prazne slame jer više ne moram da čuvam ćacilend. Novčanik? Našao? Koji kreten.
— Ne, odgovara građaninu. Mi to ne radimo.
U sebi govori ovako: mi se bavimo ozbiljnim stvarima i vozimo se u džipu Pajeru.
Da, baš to kaže građaninu. Faca sa nekim malim čvarcima na ramenima. Već ima i neki mali činić, Starešinić mali. Ali veliki. Jer dobio je čin što se istakao u sprečavanju državnog udara tako što je izudarao nenaoružanog mršavog studenta sa naočarima i dve studentkinje koje je uspeo da stigne jer oni baš i nisu bili vični da trče brzo i nisu verovali da će ih neko tući samo zato što stoje na trotoaru.
— I sada žurimo, ali odnesite ga negde, u restoran ili na trafiku.
Da, taj savet daje. Jer drugi ne zna. Osim kafića i trafike, teško dobacuje do drugih objekata. Nije stigao do te lekcije jer Kamenicu nije ni video. Ni posetio.
Ponosno i jako policajac zatvara prozor. Auto polazi i on nastavlja da gleda prazno u pravcu Otona Župančića.
Ima kosu. Uredno podšišan. U neverici. Zamalo da nije dobacio, ali je već naučio da to ne sme da radi. Kada ćuti i ne razmišlja i ne govori, sjajan je partner.
Poslušan.
Završio Kamenicu. I to sa finim ocenama. I trudom. I radom. I učenjem i odricanjem. Iz unutrašnjosti. I veoma ponosan što je mislio da će da radi posao koji je smatrao da voli. Ali posao koji više ne voli.
Pre će biti ono drugo. Posao koji mrzi.
I sebe koji vene i tone. Kojeg je uhvatio vir iz koga nema spasa. Koji je uvenuo kada je dobio ćušku od tetoviranog, nadrogiranog bildera kojem je pokušao da kaže da nešto ne sme. I odmah se pokajao. Dobio šamar od njega, a od nadređenog opomenu da to nikada više ne radi, jer oni čuvaju krem de la krem našeg društva. Čuvare vatre. Čuvare države. Osuđene kriminalce na slobodnom plaćenom odsustvu iz Padinjaka. I to u Pionirskom parku, pored Skupštine.
I dok razmišlja u sebi kako bi nekako lepo bilo da su uzeli novčanik, zahvalili se dobrom čoveku, pogledali dokument iz novčanika, okrenuli neki telefon u MUP-u, dobili podatke o vlasniku, obavestili vlasnika. Vratili mu novčanik i nastavili dalje. Sve za nekoliko desetina minuta. Olakšali nekom život. Uradili ono što je nekada bio najnormalniji ljudski čin.
Vratili poverenje u to da su oni narodna policija. Koja radi za narod i koja čuva narod.
Iz snova ga prenu već mrzovoljni glas nadređenog:
— Miki, skoči po burek i uzmi veće jogurte. Odmorićemo malo.
Tek je 10 sati, a do 3 ima još da bleje i bleje. Veća pauza, doručak, pa malo vožnje po kraju i to je to. Još jedna laka dnevnica za svu trojicu. Ne moraju da se sakrivaju od građana u Pionirskom parku. I ne moraju da nose fantomke i skrivaju značku. Nikada im neće biti jasno zašto su to morali da rade, jer, bre, oni su policija. Sila. A sila boga ne moli. A sila ni plebs ne moli.
Sledeći semafor posle Otona Župančića, kod Tošinog bunara.
Sudbina je tako htela. Ja u krajnjoj levoj traci. Nekim čudom nema gužve. Pristiže i džip Pajero sa sve 30 km na sat i staje baš pored mene. Ne žure. U nekoliko kao slučajnih sekundi uspevam da im uhvatim likove.
Vozač je čak i primetio da sam pogledao u njihovom pravcu. Na žalost to je sve što je uspeo da detektuje kao i inače. Osim svetla na semaforu, i ne ide mu baš neka forenzika. Zalutao u MUP, nije ga baš išla škola. A sad mu ne ide loše. Ćuti, bleji, sluša, vozi, bije koga mu narede. Čuva koga mu narede. Ne mora da uključuje mozak. Divota. I ne umara se na poslu, pa može uveče do kasno u kafanu. I tamo sve plaćeno. Fantazija. Život iz snova.
Ošišan do glave. Sam je tako odlučio. Sada i sebi deluje opasnije. Kao oni krimosi koje je čuvao. Kako ne shvatate? Nešto mu govori da je opasniji kada je ošišan do glave. A on voli da neko misli da je opasan. Kao i oni o kojima se brinuo da im dlaka s glave ne padne.
Do suvozača nisam uspeo da dobacim. Smetao mi je ovaj ispred da se malo pomerim unapred i pokušam da vidim i njegov lik. Šta se krije iza njegove ćelave glave, ostaće večna enigma za mene.
Uspeo sam da vidim i trećeg policijca pozadi. Izgubljen. Pogled koji ne dopire nigde. Prazan. Iznutra nesrećan. Genetika mu ne dozvoljava da postane kao oni, ali sada nema snage i ne zna kako to da promeni.
Posle vrtića.
Dečija igra, ali deca su sve radoznalija. Pa nešto vole da pitaju. Pa vole i da čuju. Igraju se, gle čuda, neka policija.
Znaju da su neki studenti pobedili. I da je bila neka loša policija koja je tukla naše studente. Našu mladost. Koja je tukla dobre.
I onda, kao grom iz vedra neba.
Pitanje.
— Tata, a je l' sada ova nova policija dobra?
— Jeste, sine, sada je nova policija dobra.
Moram to da kažem, jer ne mogu i njima da mračim život.
Ali pitanje sledi pitanje.
— A hoće li ova nova policija da uhapsi onu policiju što je tukla studente?
— Hoće, sunce pametno. Hoće, naravno.
Odgovaram i oplačem u sebi. Hoće, ako onu trojicu pohapse i oteraju iz službe, jer za tu službu nisu. Ali to ne mogu da im kažem. Sa tim ja moram da se nosim, a njihovu nadu i veru da su sada policajci dobri ne želim da dovodim u pitanje. Makar ne za sada jer možda ovi novi vetrovi pročiste više nego što iko od nas veruje da će biti.
Boli, baš boli. Ko će sve da ih pohapsi ili ko će da ih udalji iz službe za koju nisu ti ošišani i te kukavice što idu po burek?