F.C · 30. Jun 2026. · Native internet 48
Znaš onaj osećaj? Ležiš u krevetu, trebalo bi da spavaš, a palac ti se sam od sebe kreće. Još jedan članak. Još jedan reel. Još jedna vest o katastrofi, sukobu, skandalu, klimatskim promenama, političkom ludilu. Srce ti ubrzano kuca, stomak ti se steže, a mozak ti šapuće: „Samo još ovu“. Sat kasnije, oči ti peku, a osećaš se gore nego pre nego što si uzeo telefon u ruke.
To je doomscrolling – moderno ime za staru naviku koju smo doveli do savršenstva.
Reč je spoj „doom“ (propast, sudbina) i „scrolling“ (prelistavanje). Radi se o onom beskrajnom, često nesvesnom prelistavanju vesti i sadržaja koji nas uglavnom čini tužnima, besnima, bespomoćnima ili anksioznima. Nije to obično „gledanje šta ima novo“. To je kompulzivno traženje još gorih vesti, još dramatičnijih slika, još jačih emocija.
A ono što je najgore – algoritmi su nas odlično upoznali. Znaju da nas negativno i šokantno drži duže od lepog i mirnog. Zato nam serviraju sve više toga. Što duže skrolujemo, to nam feed postaje mračniji.
Duboko u nama postoji neki drevni mehanizam. Naši preci su preživljavali tako što su bili hiperosetljivi na opasnost. Bolje je deset puta lažno uzbuniti se na šušanj u šumi, nego jednom propustiti sabljastog tigra. Taj mehanizam danas živi u našim džepovima.
Dodaj tome:
Rezultat? Sve izraženija nesposobnost da se isključimo. Nesposobnost da budemo sami sa svojim mislima. Nesposobnost da osetimo dosadu, a onda iz nje izađemo kreativni i odmorni. Umesto toga – stalna napetost, površna informisanost i emocionalni zamor.
Posle dužeg vremena primećujemo:
A najtužnije od svega – dok skrolujemo tuđe živote, drame i katastrofe, propuštamo sopstveni život koji se tiho dešava pored nas.
Da, ali nije lak. Ne radi se o tome da potpuno odbacimo telefone (to je danas gotovo nemoguće), već da povratimo kontrolu.

Evo nekoliko iskrenih, ljudskih predloga:
Doomscrolling nije samo loša navika. On je simptom dublje stvari – živimo u svetu koji je preglasan, prebrz i previše povezan. Naš mozak nije dizajniran za ovoliku količinu informacija, a posebno ne za ovoliku količinu patnje koju nam serviraju svakog dana.
Biti informisan je važno. Ali biti živ – prisutan, sposoban da osetiš radost, da voliš, da stvaraš, da miruješ – to je mnogo važnije.
Ako se prepoznaješ u ovom tekstu, nisi sam/a. Većina nas je tu. I većina nas može, korak po korak, da povrati malo mira.
Počni večeras – samo isključi telefon pola sata pre spavanja. Diši. Budi tu.
I sutra će svet i dalje biti komplikovan. Ali ti ćeš biti malo snažniji da ga dočekaš. ❤️
Slike: AI Grok
Jedan dan u Las Vegasu i sve se preokrene ...